Kada je desetogodišnji Jim Lawson prošao pokraj auta i malo dijete ga je nazvalo pogrdnom riječju, reagirao je djetinjom impulzivnošću: dohvatilo ga je i udarilo po licu. Ta scena, smještena u tadašnje segregirano i rasističko Jugu, mogla je za dječaka imati teške posljedice. No reakcija njegove majke promijenila je tijek njegove priče.
Majka ga je pitala: „Što ti je to donijelo, Jimmy?“ I zatim mu je mirno i snažno rekla: „Svi te volimo, Jimmy, i Bog te voli. Svi vjerujemo u tebe i u to koliko si dobar i pametan. Imamo dobar život i i ti ćeš imati dobar život. S tom svime, kakvu štetu ti može nanijeti ta glupa uvreda? To je ništa, Jimmy, to je prazno. Samo neznalačke riječi neznalačkog djeteta koje je nestalo iz tvog života u trenutku kad su izgovorene.“
David Halberstam u knjizi The Children opisuje kako je taj razgovor odredio Lawsonov životni put prema nenasilju. Njegova majka nije samo kaznila ili branila; ona mu je ponudila drugačiju leću kroz koju će pogledati svijet: on nije određen pogrdama drugih; njegova vrijednost leži u ljubavi i vjeri obitelji; vrijeđanja su prazna i nisu mjerilo čovjekove vrijednosti. Kako su stoici primjećivali, ono što imamo pod kontrolom jest naša reakcija — i Lawson je naučio uzeti kontrolu nad svojom reakcijom s ljubavlju i dostojanstvom.
Ovaj primjer nosi nekoliko jasnih poruka za roditelje i odgojitelje. Kad dijete doživi uvredu ili nepravdu, reakcija odrasle osobe oblikuje njegovo poimanje sebe i svijeta. Umjesto da potvđujemo bijes i osvete, možemo ponuditi potvrdu vrijednosti djeteta: ljubav, povjerenje i perspektivu da uvrede često odražavaju prazninu onoga tko ih izgovara, a ne stvarnu vrijednost osobe kojoj su upućene. Lawsonova priča također pokazuje kako jedna mirna, čvrsta poruka može postaviti temelj za cijeli životni stav — u njegovu slučaju, za posvećenost nenasilju koje je prenosio i svojoj djeci.
Za roditelje to znači biti prisutan i odlučan u trenucima kada emocije prijete preuzimanju. To znači govoriti jasno: „Tako me vrijeđa ne mijenja tko si.“ To znači graditi u kući kulturu u kojoj ljubav i povjerenje nadjačavaju sramotu i bijes. Često dovoljna poruka je ona koju je Lawson dobio: podsjetnik tko je dijete u obitelji i da će ga ta obitelj uvijek podupirati.
Na kraju, ne radi se o potiskivanju osjećaja — djeca trebaju prostor za ljutnju i tugu — nego o usmjeravanju tih osjećaja prema dostojanstvenom odgovoru. Lawsonova majka nije zanijekala njegov osjećaj bijesa; ona ga je preusmjerila prema većoj priči o samopoštovanju i nenasilnom djelovanju. Ako želimo da naša djeca odrastu „veća“ od trenutne boli, možemo im ponuditi upravo takve poruke i vlastitim primjerom pokazati kako se nositi s nepravednošću bez gubitka unutarnje vrijednosti.
Vaš Kiduko, tim za male (i velike) mislioce.
18
