Postoje razdoblja kad se dijete toliko zaokuplja jednom temom da sve drugo postane pozadina. Dinozauri, kamioni za smeće, traktori. Disney likovi i njihove pjesme. Zeke, ajkule, sirene. Ta opsesija nije tiha fascinacija — to je vatromet interesa koji mijenja svakodnevicu obitelji.
Kada su obuzeti ovakvom strašću, roditelji često odgovore istim žarom. Vodimo ih na zrakoplovne priredbe jer znamo da će vidjeti stotine aviona i da će im to isprazniti grudi od oduševljenja. Šetamo ih kroz željeznički muzej, planiramo izlet u zabavni park, i svaki put pokažemo koliko se i mi radujemo s njima. Pokazujemo svaku kravu na pašnjaku, zastajemo kraj gradilišta, uzbuđeno vičemo kad ugledamo vatrogasni auto. Pjesmu puštamo na repeat; pjevamo je na zahtjev. To radimo zato što to čini djecu sretnima, zato što drži njihov interes, i zato što — iako nas ponekad izluđuje — i nas obuzima taj zarazni zanesenostan pristup svijetu.
Ali postoji i druga strana te bliske opsesije: ona prolazi. Moć te teme slabi, često posve neprimjetno, iz dana u dan. Jednog će dana proći sirena hitne pomoći bez da podignu glavu. Pjesma koja je prije izazivala ples i ponavljanje više neće zvoniti u sobi. Mickey na televiziji ostat će samo lik u prolazu, bez onog ranijeg sjaja. To je neugodan, ali neizbježan proces — i to isto treba prihvatiti.
Ne zato što trebamo biti pasivni promatrači, već zato što vrijedi iskoristiti intenzitet trenutka. Sudjelujte: odvedite dijete tamo gdje mu srce brže kuca, ponovite tu pjesmu bez sramljenja, pokažite mu da njegov interes doista gledate i cijenite. Uključivanje ne mora biti dramatično — često su najsnažniji trenuci upravo oni mali: zajedničko uzbuđenje nad avionom na nebu, objašnjavanje kako funkcionira stroj koji ga zanima, ili jednostavno pjevanje na putu do vrtića. Takvi su trenuci kratki, ali oblikuju uspomene koje ćemo kasnije voljeti prepričavati.
Prihvatite i paradoks: dok se trudimo njegovati tu strast, istovremeno znamo da ona nije vječna. To gledište oslobađa nas pritiska da svaku novu opsesiju pretvorimo u projekt do kraja života. Umjesto toga, možemo se prepustiti radosti sadašnjeg trenutka i s radoznalošću promatrati kamo će sljedeći interes povesti dijete. Kad jednom prođe, često se prisjećamo tih dana s toplinom i nježnošću — i upravo zbog toga vrijedi uživati u njima dok traju.
Dakle, sljedeći put kad vas pjesma iznova dovede do ludila ili kad cijeli dan provodite objašnjavajući sve što vidi stari traktor, zastanite. Uđite u igru. Dajte im svoju pažnju, budite tamo za njih i neka ta kratka opsesija bude prilika za povezivanje. Kad nestane, ostat će vam priče i sjećanja koja će vas nasmijati i rastužiti istovremeno — i za to ćete biti zahvalni.
Vaš Kiduko, tim za male (i velike) mislioce.
22
