
Novo osmogodišnje praćenje otkrilo je neočekivanu povezanost između vremena provedenog pred ekranima u djetinjstvu i boljeg kognitivnog procesiranja u adolescenciji. Istraživanje sugerira da količina vremena nije jedini ili najvažniji čimbenik: sadržaj i način korištenja uređaja te vrsta tjelesne aktivnosti tijekom odrastanja mogu utjecati na razvoj pažnje, učenja i radne memorije.
Što su znanstvenici istraživali
Autori iz University of Jyväskylä analizirali su podatke iz PANIC studije, dugotrajnog finskog projekta usmjerenog na tjelesnu aktivnost i prehranu djece. U analizu je uključeno 260 sudionika (124 djevojčice i 136 dječaka) čija je prosječna dob pri adolescentnom ispitivanju bila 15,8 godina. Podatke su prikupljali kombinacijom upitnika o aktivnostima i nošenjem senzora za pokret i rad srca, a kognitivne sposobnosti procijenjene su računalnim testovima iz CogState baterije.
Glavni nalaz o ekranima
Jedan od najupečatljivijih rezultata bio je da je veće prijavljeno vrijeme provedeno pred ekranima tijekom djetinjstva povezano s boljim rezultatima u mjerama kognitivnog procesiranja u adolescenciji. Kognitivno procesiranje obuhvaća sposobnosti poput pažnje, učenja, pamćenja i rješavanja problema — vještine važne za školu i svakodnevni život. Istraživači naglašavaju da se vjerojatno radi o različitim učincima ovisno o tome što djeca rade na uređajima: gledanje pasivnog sadržaja nije isto što i igranje strategijskih igara, učenje ili kreativno stvaranje.
Tjelesna aktivnost i razlike među spolovima
Odnos između fizičke aktivnosti i kognicije pokazao se složenijim. Prema izvještajima sudionika, djevojčice koje su tijekom odrastanja provelo više laganih tjelesnih aktivnosti imale su bolje radne memorije u adolescenciji, dok je kod dječaka bolja radna memorija bila povezana s većim sudjelovanjem u vođenim, strukturiranim aktivnostima poput organiziranih sportova. Pri tome objektivna mjerenja pomoću senzora nisu pokazala jasnu vezu između ukupne količine aktivnosti ili vremena provedenog u sjedenju i kognitivne izvedbe.
Zašto su rezultati različiti ovisno o načinu mjerenja
Istraživači objašnjavaju da nosivi senzori bilježe samo kretanje i rad srca, ali ne otkrivaju kontekst aktivnosti. Upitnici pak sadrže informacije o tome je li aktivnost bila strukturirana, nadzirana ili vezana uz učenje. To može objasniti zašto su u anketnim podacima uočene povezanosti koje se ne vide u podacima senzora — primjerice, vođene aktivnosti mogu kombinirati tjelesni napor s kognitivnim izazovom i socijalnom interakcijom, što može jače poticati razvoj određenih vještina.
Što to znači za roditelje i učitelje
- Nemojte automatski smatrati svako vrijeme pred ekranom štetnim: važno je kakve aktivnosti dijete obavlja — potiču li one razmišljanje, rješavanje problema, kreativnost ili učenje.
- Potičite raznolike oblike aktivnosti: kombinacija strukturiranih sportova, laganih svakodnevnih pokreta i mentalno zahtjevnih zadataka može biti korisna, a različite vrste aktivnosti mogu imati drugačiji učinak kod dječaka i djevojčica.
- Obratite pažnju na kontekst slobodnog vremena: nadzirane i organizirane aktivnosti često uključuju elemente koji podržavaju učenje i radnu memoriju, dok objektivna mjerenja vremena kretanja ne pokazuju taj kontekst.
Jedno istraživanje nije konačan dokaz; potrebne su intervencijske studije da bi se utvrdile uzročne veze i razlike po spolu. Ako imate primjedbe ili zabrinutosti vezane uz razvoj, ponašanje ili zdravstveno stanje djeteta, obratite se pedijatru ili drugom relevantnom stručnjaku.
Vaš Kiduko, tim za male (i velike) mislioce.
Izvor: ScienceDaily



