
Dolazak djeteta često pokrene neočekivane osjećaje i prizore iz vlastitog djetinjstva. Neki roditelji dožive veću suosjećajnost prema svojim roditeljima, dok drugi iznenada osjete tjeskobu, ljutnju ili ponovno proživljavanje neprijatnih uspomena. To nije rijetkost i ima veze s time kako mozak gradi i rekonstruira sjećanja, ali i s promjenom uloge i ciljeva koju donosi roditeljstvo.
Zašto se sjećanja mijenjaju kad postanete roditelj
Istraživanja pokazuju da sjećanje nije statična arhiva nego konstrukcija koja se svaki put može izmijeniti. Daniel L. Schacter i Donna Rose Addis primijetili su sličnosti u moždanoj aktivaciji kod prisjećanja i zamišljanja, što objašnjava zašto se stari prizori mogu poprimiti novu boju kad ih ponovo doživljavamo. Martin Conway u radu o autobiografskom pamćenju ističe da se konstrukcija sjećanja prilagođava našim trenutnim ciljevima i stanju.
Kad postanete roditelj, vaše su brige i prioriteti usmjereni na sigurnost, privrženost i dobrostanje djeteta. Mozak može „izvaditi“ ili rekonstruirati uspomene koje su relevantne za te nove ciljeve, pa se rane scene u kojima ste se osjećali ranjivo ili nesigurno sada pojavljuju s jasnijim osjećajem prijetnje. Za neke roditelje to donosi razumijevanje i oprost; za druge izaziva pojačanu tjeskobu i napetost u odnosu s vlastitim roditeljima.
Prepoznajte i nazovite ono što se događa
Prvi korak je prihvatiti da su promjene u sjećanjima česta i da ne znače gubitak razuma. Ako osjetite da su vam posjete roditeljima ili pomisli na prošlost postale mučne, važno je to prepoznati bez osude. Mnogi ljudi, poput Emily iz primjera, dožive da se izranjaju prizori iz ranog djetinjstva koji ranije nisu bili u fokusu.
Praktikable vježbe su: imenovati osjećaj (tjeskoba, srama, ljutnja), kratko zabilježiti kad se pojavi i u kojim situacijama intenzitet raste. To pomaže u razdvajanju sadašnjeg iskustva od automatskog preuzimanja uloge iz djetinjstva.
Praktični koraci za smanjenje napetosti i bolje granice
Promjene u odnosima s vlastitim roditeljima često zahtijevaju jasnoću u očekivanjima i granicama. Razgovori s roditeljima o ulozi baka i djedova, rasporedu i vašim potrebama mogu ublažiti napetost. Ako su emocije preintenzivne, razmislite o postepenom uvođenju promjena kako bi svi sudionici imali vremena prilagoditi se.
- Postavite jasne granice prije posjeta: koliko dugo, tko vodi brigu o djetetu i koje su vaše rutine.
- Podijelite konkretne upute umjesto općih kritika („Molim te, ne daj mu slatkiše pred spavanje“ umjesto „Uvijek radiš pogreške“).
- Uključite partnera u razgovore s bakama i djedovima kako biste ravnomjernije dijelili odgovornost i smanjili pritisak na vas.
Rad na sjećanjima i traženje podrške
Terapeutski rad može pomoći u razumijevanju zašto su određene uspomene sada tako žive i što one znače za vas kao roditelja. Psihoterapija može ponuditi siguran prostor za procesuiranje sjećanja i izgradnju strategija za regulaciju emocija. U perinatalnoj fazi često se javljaju intenzivni osjećaji, pa je traženje pomoći znak odgovornog roditeljstva, ne slabosti.
Osim terapije, korisne su i svakodnevne prakse samopomoći: kratke vježbe disanja, vođenje dnevnika u kojem zapisujete nove i stare slike iz djetinjstva, te tehnike prizemljenja kad osjetite val tjeskobe. Dijeljenje iskustava s bliskim prijateljima ili grupama roditelja može smanjiti osjećaj izolacije.
Dajte sebi dopuštenje za kompleksnost i promjenu
Sjećanja i odnosi rijetko su crno-bijeli. Možete istovremeno osjetiti ljubav prema roditeljima i biti ljuti zbog prošlih događaja; možete im oprostiti neke stvari, a zadržati granice zbog vlastite sigurnosti i dobrobiti djeteta. Roditeljstvo otvara prostor za preispitivanje prošlosti, ali i za stvaranje vlastitih obrazaca skrbi.
Pristupite tim promjenama s radoznalošću i suosjećanjem prema sebi. Ako sjećanja ili odnosi postaju preteški za svakodnevno funkcioniranje, potražite stručnu podršku kako biste zajedno razradili put koji najbolje štiti vas i vašu obitelj.
Vaš Kiduko, tim za male (i velike) mislioce.
Izvor: Greater Good Magazine




