Prošla su mi posljednja mjeseca ispunjena svim bojama emocija: bol, ljutnja, tuga, ali i nada i ponos. Susret s katastrofom — poput šumskih požara u Kaliforniji — budi u nama i nemoć i želju za djelovanjem. Jedna je slika posebno pomogla autoričinoj transformaciji iz očaja u angažman: karta Altadene koja jasno pokazuje razaranja, ali i jednu ulicu koja nije izgorjela — Christmas Tree Lane, gdje stoje stogodišnja stabla deodar cedra.
Deodar (Cedrus deodara) ima ime koje u sanskrtu nosi konotaciju božanskog. U izvornom tekstu navodi se da su ta stabla, okružena plamenom i tučom iskri, pretrpjela samo manjim oštećenjima i da je zasad nejasno zašto su preživjela. Mogući razlozi spomenuti su bolja navodnjava, deblja kora ili prirodna otpornost vrste. Najdirljivija ideja bila je da su ta stabla, metaforično, štitila susjedne kuće — pružila su grane koje su odbijale žeravicu.
Kao roditelji i odgojitelji možemo naučiti iz te slike: možemo postati Deodar cedri za druge. To ne znači da moramo biti heroji 24/7. Tekst jasno naglašava i granice: ponekad su nam grane toliko istegnute da se moramo prvo posvetiti vlastitoj obitelji i sebi — nadopuniti „irigaciju“ i ojačati „koru“ kako bismo dugoročno mogli štititi druge.
Što to izgleda u praksi? Autorica navodi konkretne, stvarne primjere malih i solidnih akcija koje nisam smjela izmisliti: obitelj koja je primila ljude raseljene požarom i organizirala prijevoz i prikupljanje sredstava; susjedi koji su organizirali fund-raiser s krumpir–barom; privatna škola koja je prihvatila stotinu učenika iz škole koja je izgorjela; lokalne trgovine koje su donirale dio prihoda; pravnici, medicinski radnici i terapeuti koji rade s transrodnom zajednicom, svjesno preuzimajući rizike kako bi zaštitili ranjive. Spominje se i video koji pomaže neformalnim migrantima da znaju svoja prava te susjedske inicijative za borbu protiv rasne nepravde. Čak je i priča o beskućnicima koji su spremni stati između mirnih prosvjednika i policije primjer građenja solidarnosti izvan uobičajenih okvira.
Za roditelje i odgojitelje to znači nekoliko praktičnih koraka koje možete odmah primijeniti:
– Počnite s malim gestama: razmislite tko u vašem susjedstvu treba potporu — pomoć u prijevozu, donacije, emocionalna podrška. Male geste nagomilavaju se u stvarnu pomoć.
– Uključite djecu: objasnite kroz priče (npr. priča o „Deodaru“) zašto pomažemo; neka djeca sudjeluju u skupljanju stvari ili pisanju poruka podrške.
– Modelirajte granice: recite djeci da i odrasli trebaju brigu za sebe kako bi mogli brinuti za druge — to uči odgovorno suosjećanje.
– Tražite lokalne zajednice i inicijative za suradnju: škole, trgovine i udruge često spajaju snage kad je najpotrebnije.
Kako kaže autoričin okvir o „mwe“ (ne „ja“ ili „mi“, nego „mi-ja“), povezani smo. Svaka pomoć jača zajednicu i jača našu sposobnost da odgajamo otpornu djecu. Koraci su mali, ali svakodnevni. Kad roditelji i susjedi prošire svoje grane, štiteći najranjivije, zajedno gradimo nadu umjesto očaja.
Hvala za sve što radite — za svoju obitelj, susjede i sve one koje vaš štit dodiruje.
Vaš Kiduko, tim za male (i velike) mislioce.
32
