Biti dijete može biti zbunjujuće. Svijet im često izgleda proturječan i neobjašnjen, a mozgići im tek uče kako povezivati činjenice. Zato mnogo ponašanja koja odraslima djeluju očekivano za njih je potpuna novost.
Jedan dobar primjer: objektna postojanost. Mnoge bebe je nemaju do otprilike prve godine života. Zamisli kako bi se osjećalo pasti u san u kolicima i probuditi se u nepoznatoj, mračnoj sobi — čudno i strašno, i ništa neobično za dijete kojem svijet još nije stabilan. Ili razmisli o prvom susretu s učionicom: sjedenje za nečim što se zove “stol” cijeli dan može biti potpuno nelogično iskustvo djetetu koje je dosad živjelo u roditeljskom balonu brige.
Jezične zamke dodatno stvaraju konfuziju. U engleskom postoje riječi koje zvuče isto, a znače drukčije — “Mary”, “merry” i “marry” — što samo pokazuje koliko jezik može biti nepredvidiv. Kad se tome doda činjenica da odrastanjem dolaze i ozbiljnije posljedice naših izbora, tinejdžerima iznenada postaje jasno da stvari nisu samo igra.
Sve to znači jedno: djeca trebaju strpljenje. Trebaju objašnjenja. I trebaju da im dopuštamo da pitaju, pa opet pitaju. Puno roditelja i odgojitelja zaboravi koliko je za dijete svaka situacija prvi put. Mi odrasli imamo iskustvo, navike i mapu ponašanja — djeca tek grade svoju.
Kako pomoći u praksi?
– Daj objašnjenja iznova i jednostavno. Kratke, jasne rečenice lakše se pamtе i povezuju s iskustvom.
– Odgovaraj na pitanja puna pažnje, čak i ako si već jednom objasnio. Ponavljanje je dio učenja.
– Omogući pokušaje i pogreške. Ako stalno uskačeš da riješiš problem umjesto njih, ne daju im se prilike da izgrade samopouzdanje i sposobnost rješavanja problema.
– Priznaj i vlastitu nesigurnost. Kad odrasli kažu “ne znam”, to djeci pokazuje da je u redu tražiti informacije ili eksperimentirati.
– Čuvaj rutinu i predvidljivost kad je to moguće. Predvidljivi okviri pomažu djetetu da se orijentira u svijetu koji mu inače djeluje kaotično.
Nije lako ni nama odraslima. I mi ponekad osjećamo da su pravila izmiješana, da je jezik smiješan ili da su posljedice prerane i ozbiljne. Zato ponudi grace — i sebi, i djetetu. Strpljenje ne znači popuštanje granica, već pružanje objašnjenja i podrške dok dijete uči nositi se s novim zahtjevima.
Mali podsjetnik koji smo osmislili može pomoći: Luctor et Emergo medaljon. Nije čarobni štapić, ali služi kao simbol — podsjetnik da podržavamo djecu, ali im istovremeno dopuštamo da rješavaju probleme sami, korak po korak, i tako grade vjeru u sebe.
Ako se prepoznaješ u ovome, podijeli poruku s prijateljima koji imaju djecu. Razgovori, ponavljanje i blagost grade temelje koji će im kasnije služiti za snalaženje u svijetu koji im danas izgleda tako čudno.
Vaš Kiduko, tim za male (i velike) mislioce.
22
